Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače

nedjelja, 25.09.2011.

Raširena krila

Nema više Unholy-a. Nestala je potreba za njime u potpunosti. Oko mene je puno svjetla. Nema više borbe protiv vjetrenjača. To ostavljam novim, mladim umovima.

Zašto?

Moja krila su se vratila.
Dogodilo se to što se trebalo dogoditi oboma. Otvorile su nam se oči za mnoge stvari i znamo kako dalje - zajedno.

Sa ovim postom zatvaram jedno debelo poglavlje svoga života, sretan...
- 01:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 04.12.2009.

Pustio

Morao sam, pustio sam ju da odleti...
- 00:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 11.09.2009.

Sad bi se ona družila (sa izgubljenim)


Kako se ponašati prema osobi koja te nedavno ostavila i još nije navela točan razlog (jer ga ni sama ne zna – kaže). Možda bi bilo sve to nekako lakše da ne moramo zajedno raditi. Još sezona nije krenula pa je to za sada dva puta tjedno, no kada posao krene biti će svaki dan.

Mobitel mi zvoni skoro desetak puta dnevno, što poruke, što pozivi od nje. I uvijek neke bezvezarije: „Bok, di si?“; „E, bila sam kod Katarine,...“; „Još radiš?“,...

Ponaša se kao da se ništa nije dogodilo! Sada bi si ona bila „frendica“ samnom.Ona je OK sa tim. A zna da ju ne mogu gledati jer mi se tona gluposti mota po glavi. Tu je a ne mogu ju imati.

„Ali ja tebe ne želim izgubiti, ja ću uvijek biti tu,...“ - ???????????????????????

Tu ćeš biti kao sol na rani. I to je toliko otrcani izraz da više ne može ni približno predočiti koliko stvarno boli. A ovaj dio da me ne želi izgubiti - !!!!!!!!!!!!!! A kako je zamislila taj film kada me najurila bez objašnjanja?

„Ma ti si savršen dečko kojeg svaka cura može poželjeti.“ – Hm, da. Osim nje. Ma toliko sam savršen da boli i ne može se nositi sa time zato me ostavila. Uf, kako sam si dobar! Može li mi netko objasniti KAKO TO MOŽEŠ REĆI NEKOME KOGA OSTAVLJAŠ!!!

Sada sam se sjetio! Jednom davno mi je napisala kao joj je žao što mi nikada neće biti inspiracija za moje pisanje bloga. Nikada nije shvatila da je ovo ogorčeni blog, da sam zbog nje prestao pisati jer više nije bilo te gorčine, jer sam bio sretan. No sada je došla na svoje, nadam se da je sada sreta zbog toga.

Mislim da se da primjetiti da sam ljut. Svjesan sam da zvučim kao i svaka duša slomljena srca. I da sam „kliše“. No što mi je ostalo? Oduzela mi je jedinu stabilnu točku u mome životu, onu iskrenu radost kada sam vidio njen iskreni smješak usmjeren meni.

Malo sam izgubljen. Familiju doma više ne mogu gledati, moram otići a nemam kamo i kako. Financije su mi tragedija. Diplomirati ću korz dva tjedna. Klub koji sam osnovao sa toliko gušta i entuzijazma mi je postao teret. Dragi su mi svi ljudi u njemu, ali više ne osjetim gušt. Plesnjaci su mi zamor. Gledam ljude kako uživaju a ja se tog osjećaja više ni ne sjećam. I što mi ostaje?

Bez brige, nisam suicidalan, samo sam na velikoj prekretnici u životu za koju nisam očito bio spreman. Debelo razmišljam o preseljenju. Negdje na more, manji gradić, mir, tišina, novi početak.
- 23:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 04.09.2009.

PROKLETE POSLOVICE

Stara narodan poslovica kaže: Nevolje su kao trešnje, uvijek dolaze u paru.

Naravno, to zvuči prejednostavno za moj slučaj. Kod mene dolaze u obliku grozda!

Ispovijedi ogorčenog uma. O da, opet sam ogorčen, ljut, sjeban, izjeban, izvaran, pregažen, prevaren,... A što je s vjetrenjačama? Bez brige, ima i toga. Zbog tih vjetrenjača debelo razmišljam da fax steram u kurac iako mi je ostao samo jedan ispit. Čak je i diplomski napisan i predan, otalo je manje od mjesec dana, a ja bih ih sve poslao u krasni...

Sanjam o tome da odem živjeti negdje na otok, da radim na ribarskom brodu, da imam samo za stan i hranu, bez kompjutera, bez mobitela, bez imena. Samo da me svi puste na miru, da se maknem i zaboravim na ovaj život. Jednom davno sam pokušavao naći posao svjetioničara, no to se teško dobiva i sa vezom. Tako da živim bar godinu dana, da se malo od svega odmorim, da skupim snage za daljnju borbu, jer život nije drugo. Bar godinu dana.

No ne mogu si to priuštiti. Previše ljudi ovisi o meni, mnogi imaju velika očekivanja. Ne mogu ih iznevjeriti, ne mogu protiv sebe.

Ljeto još nije zvršilo, sezona još nije počela, a ja sam umoran.
- 04:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.09.2009.

LJUT!

Kako sam sada ljut! Ne mogu vjerovati da je morala sjebati to nešto predivno što smo imali. Toliko sam se trudio sve dati, sebe dati, stvoriti za nas, za zajedničku budućnost. Što sam bolji prema njoj, to je ona bila nesigurnija u našu vezu. Bravo!
Ne ostaje mi drugo nego opet biti muška svinja, drugo niste ni zaslužile...
- 23:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 31.08.2009.

SAM - OPET

Slomljeno srce nije novost. To je čak i inspiracija mnogim umjetnicima, piscima, kojekakvim kreativcima. To je za mene novi pojam. Znam da su mnogi (mnoge) to napokon dočekale.

A što je sa slomljenim srcem, uništenim snovima i otvorenoj rani u prsima što je ostala kada je raskopala da bi došla do srca, da ga slomi? Tu je rana koja se ne može lječiti ni zatvoriti, već će po njoj i dalje kopati. Ajde, na razne boli sam navikao. Vjerojatno ću se i ovoj prilagoditi.

Ne znam kako zarasta slomljeno srce, no čuo sam da je i to moguće. Ne znam kako da ovo objasnim, no trenutno ne želim da mi zaraste. Neka boli, barem tako znam da je tu.

A snovi? Prvi puta u životu sam počeo gledati u budućnost. Nikada, ali nikada za sebe samoga ne bih gledao. Niti ikada jesam. Slobodan um, živi iz dana u dan, to sam nekada bio i imao, to sam nekada uživao. Tada se pojavila ona i nakon jako dugo prilagođivanja sam prvo počeo razmišljati, a onda polako razmišljati za dvoje, pa pomalo planirati i onda neke stvari realizirati. Velike sam snove imao. Velike planove zacrtao. No na kraju se pokazalo da sam ih jedini imao. Jedna riječ, jedna misao, jedan pogled je sve to srušio kao kulu od karata. A ispod ruševina sam ostao ja – sam.
- 20:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.10.2008.

Bilo nam je dosadno...


Ispovijedi ogorčenog uma su dobile novu dozu gorčine.

Ovomoram citirati: „Pretukli smo ga jer nam je bilo dosadno...“ I sada ja vas pitam, kako ovo komentirati?

U skoroj budučnosti vidim razvoj medjiskih razglabanja koja će se bazirati na tonama stručnih analiza da bi pokušali odgovoriti na ono pitanje koje nas sve muči: Ali zašto!

Prvo će krenuti psihijatri sa teorijama o manjku roditeljske a posebno majčinske ljubavi. Na to će se nadovezati pisholozi sa svojom teorijom o krivici Tva i nasilnih video igrica. Onda će se pojaviti nekoliko neovisnih (samozvanih) stručnjaka sa teorijama u obrazovnim i odgojnim ustanovama, problemima brzine modernog života, inflacija, tržišna kriza, pad burze, pa sve do teorija zavjere a moguće i o problemu mjesečevih mjena.

Ja vam ne mogu dati odgovor. Iskreno, sumnjam da mogu i sami krivci. Problem je u tome što ne postoji odgovor koji tješi, koji ga može vratiti. Na kraju, Luke nema jer je nekoj djeci bilo dosadno. Da li je to u redu ili ne, više nije važno jer Luke nema. Tko, zašto i kako, više nije važno jer Luke nema. Čije je to krivica, više nije važno jer Luke nema. Zašto je toliko trebalo tražiti krivce, više nije važno jer Luke više nema.

Svi smo mi Luka Ritz! Zašto? Luka je postao simbol za onu nevinu mladost u nama, onu mladost koje se svi stariji sa radošću prisjećaju. A onda se pojavi grupica ljudi koja to jednostavno oduzme. Ne samo nama, nego i našoj djeci. To boli. To jako boli. A kako tek boli Lukine bližnje?

Zbog te boli je reagiralo toliko ljudi. Javnost je ogorčena zbog oduzete mladosti. A onda nakon par mjeseci nađu krivce. A koga možemo vidjeti? Klince. Molimo ih da nam kažu razlog, smisao, logiku Lukine smrti. Možda bi bilo bolje da nismo pitali jer je odgovor frustrirao i još više zabolio – bilo ima je dosadno.

Krivci će se zaboraviti brzo, ali ne i lako, no Luka se nikada neće zaboraviti. Znam da će se za to mnogi potruditi uključujući mene.

I ja sam Luka Ritz!
- 10:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.07.2008.

Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače - hibernacija


Bojim se da sam naučio živjeti sa vjetrenjačama. Više nisam toliko ogorčen. Mislim, to se ipak vidi u zadnjih godinu, možda skoro i dvije po broju postova i njihovim temama.

Vjetrenjače me više ne plaše, više se ni ne pokušavam boriti protiv njih jer što jače udaraš, to one jače vračaju i tako u neprekinuti krug. Sada se uredno ignoriramo, gledamo izdaleka. Niti ja diram njih, niti one mene. Jednu stvar su definitivno naučile – da i ja imam zube.

Što sam stariji to mi je nekako jasnije da nema smisla borba sa njima, da je čisto trošenje vremena. Ne kažem da se treba prepustiti i dozvoliti da se okrećete kako njima puhne, već se naučiti izbjegavati njigove elise da vas ne pogode i nastaviti dalje bez pogleda unatrag (da se ne bi zabio u sljedeću). Istina da treba ipak s vremena na vrijeme pokazati zube, no ima NAS puno koji se uporno pokušavamo boriti nadajući se da ćemo nešto promijeniti. Tu prednost treba iskorisiti! Dok se drugi bore, ti jednostavno prođi pokraj njih dok su oni okupirani jedni drugima.

Dosta mi je uzaludnih borbi jer na kraju ja kraći kraj izvlačim i to redovito. Druga stvar je da su previše puta drugi, moji bližnji, stradavali zbog mojeg inata i pokazivanja zubi. Više nisam toliko mlad da si dozvolim (uzaludnu) borbu za neke ideale i ideje. Borba je važna, to je ono što nas čini, svara i gradi osobama kakve ćemo biti u budućnosti, no treba znati i kada stati.

Ovaj blog je bio moj ventil, mjesto gdje ću se moći lagano ispuhati, izvaditi to iz glave, „staviti na papir“ i nastaviti dalje sa životom. Više mi nije toliko potrebno ispuhavanje, a i imam se sada kome pojadati jer više nisam sam.

Što hoću reći? Stavljam ovja blog na led, spremam ga spavati, u hibernaciju.
Do sljedećih ogorčenih dana...

Max
- 07:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 25.06.2008.

Svi smo mi Luka Ritz

I ja...
I ja...
I ja...
I ja sam Luka Ritz
I ja...
I ja...
I ja...
- 06:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 21.05.2008.

Opet cirkusiranje...

Evo mene opet sa cirkusima. Zadnji sam napisao nešto nakon Halloweena a odnosio se na to razdoblje pa do Nove godine (skrolaj dolje pa ćeš naći) . E sada nastavljam dalje, kronološki.

Dakle, nakon Nove godine dolaze Sveta tri kralja (06.01.) – to je tek par godina u praksi kod nas da je neradni dan. Iskreno, ne kužim foru. Prvo ti likovi koji su se nazivali mudracima baš i nisu bili kraljevi, a mislim da svi znamo što osjećamo kad nam netko nešto mudruje. I koja je onda fora sa praznikom? – cirkus No9.

E sada imamo pauzu nešto veću od mjesec dana kada nam dolazi jedan od najvećih blagdanskih cirkusa – Valentinovo (14.02.). Istina da nije nikakav praznik, ali ne mogu preći preko toga da ga ne spomenem. Neću sad na dugo i široko jer sam prije dva/tri posta pisao o tome (tako da skrolaj dolje) – cirkus No10.

Onda imamo slobodno skoro mjesec dana, te se na kraju jednog običnog dana (08.03.) nađe neka kokoš te me opere kako joj nisam čestitao Dan žena. Obično na takve bistranke imam dva pitanja: Prvo, povodom čega se slavi dan žena, a kao drugo, kada je dan muškaraca? Onda za prvo pitanje pokušavaju nešto izmuljati, bezuspješno. A za drugo je najčešće protupitanje: „Što to postoji?“ (da postoji!).

Da nastavim. Ok, meni je drago što ste se vi izborile za svoje pravo glasa i to što živimo u liberalnom svijetu (uglavnom), ne nemojte postati kao crnci koji i nakon 150 godina nakon oslobođenja stalno nešto seru u smislu: „To je sigurno zato što sam crn!“ (ovo nije nikakav rasisitički govor, već samo iznošenje činjenica). Idu mi na živce one feministice, a one su se pretvorile u baš to. – cirkus No11.

E sada meni jedan jako drag dan, te ovim putem bi htio pokrenuti peticiju da se st. Patric`s day (17.03.) proglasi neradnim danom. Očemu se radi? Oni blesavi Irci slave svoj dan. Fora je u tome da sve puca zeleno, djetelina, debilni naglasak, kiltovi, rijeke pive i Irska muzika. To nije nikakv obični party gdje se ekipi cilj zdrventi već ljudi briju na tolku pozitivu da to nigdje nisam doživio. Bio sam ne nekoliko fešti i koncerata i nikada, ali nikada nisam vidio da je bilo ikakvih sranja. Uvijek se iznapijam sa ekipom koji vidim prvi puta u životu, skačem ko blesav jer sam nakon određene litraže pive uvjeren da znam plesat neki irski korak, te se ujutro budim sa jačim muskulfiberom (se tako piše?) nego mamurlukom. Ma taj dan se treba produžiti bar na tri! – ovaj praznik nije zalužio kategoriju „ciničnog cirkusa“, ali zbog specifičnog načina slavljenja ipak ću ga tu uvrstiti – cirkus No12.

Taman kada te počne puštati mamurluk od st. Patrica, dođe prvo Dan vode (22.03.), te točno mjesec dana kasnije Dan planeta Zemlje (22.04.) Što reći o ova dva dana? Nisam neki eko-aktivist, ali ih namjerno spominjem. Znam da većina ljudi ni ne zna za ova svjetska obilježavanja, iskreno, da me pitate za koji tjedan nisam siguran ni ja da ću se sjetiti točnih datuma. Mislim da bi se trebalo na te dane organizirati masovna čišćenja mjesta gdje živimo i okolnih prirodnih ljepota. Ne kao praznik, već kao pravi radni dan, svi moraju raditi. Pa da vidim kada ti počistiš svo smeće sjeverne strane Zagrebačke avenije kao ćeš htjeti ponovo baciti zgužvani papirić na pod ili još bolje, prijeć preko toga ako to netko isto napravi pokraj tebe (pa nagurati ćeš mu ga u usta).

Današnja obilježavanja tih dana se svode na to da se napravi neka konferencija ili otvorena tribina na kojoj se pizdi kao je ovo ili ono zagađeno i kao se treba na tome nešto napraviti – cirkus No13 & No 14.

Znam da malo preskačem, ali da se vratim na drugi najvažniji kršćanski blagdan, Uskrs. I dalje mi nije jasno kakve veze imaju zečevi i jaja veze sa Uskrsom, ali dobro, tradicija je tradicija. Fora je u tome da se pripremi klope za taj blagdan koda ćemo biti bez nje sljedećih 40 dana pa se trebamo natoviti (što neki stvarno i rade). Šunkica, jaja, mladi luk, francuska, nezaobilazni kolači i još kojekakva klopa mi mami osjetila tako da se opet izgubila poanta priče blagdana. Skoro zaboravih, nije to jedan dan već ih ima nekoliko samo sto ispred svog imena dobivaju pridjev „veliki“. Od srijede do ponedeljka dernek. A objašnjenje kako se računa na koji datum pada blagdan imate na kraju – cirkus No15


Vjerujem da je ovo mnogima jedan od dražih praznika a to se odnosi na ekipu u ranom i neradnom odnosu. Praznik rada (01.05.) je drag ljudima koji rade pogotovo kada padne u četvrtak kao ove godine, pa su odjednom svi u petak na bolovanu (a pogotovo ekipi koja ne uspije dobiti bolovanje). No mislim da je čak penzićima draži. Mjesto okupljanja Maksimir, grah đabe, pa da vidiš kako će ispuzati iz svojih smetnih postelja samo zbog graha. Kada sam bio mlađi, igrom slučaja sam završio tamo par godina za redom i ostao svaki puta gladan. To divlje! Kao ima štap za lakše hodanje. Je vraga, štapina im služi da lakše dođu preko reda! Skaču iz tramvaja na Maksimirskoj stanici dok on još nije stao. Odustao sam od tog mazohističkog izleta – cirkus No16

A onda dolazi još jedan od američanskih proizvoda. Majčin dan (druga nedjelja u petom mjesecu) su davno slavili Grki i Rimljanovi a moderna verzija se počela obilježavati početko tisućudevestotih. Ajd ono, dan kada bi malo više pozornosti trebali posveti vlastitim majkama kao zahvalu za njihovu brižnost, nježnost i bezuvjetnu ljubav (oni sigurno nisu upoznali moju mater – šalim se, nisam mogao odoljeti). Uskoro očekujem obilježavanje dana baka, djedova, sestri, braće, šireg kruga i užeg kruga familije, susjeda i dana nepoznatih ljudi. Ma dajte molim vas – cirkus No17

Šteta što su ovo prekinuli – Dan Mladosti (25.05.) se ni neću truditi posebno komentirati, osim da svi na taj dan u Kumrovec! Samo se zanima tko se toga sjetio – cirkus No18

I za kraj drugog dijela Tijelovo. Ove godine pada na četvrtak tako da se ponavlja prica o bolovanjima u petak i starom balkanskom običaju zvanom produženi vikend. Fora je u tome kako se računa kada je Tijelovo. Potrošio sam pola sata kopanja po Internetu i katoličom kalednaru da saznam. E sada, priča vam ide ovako:

Tijelovo se slavi u prvi četvrtak nakon svetkovine Presvetog trojstva. Presveto Trojstvo se slavi prvu nedjelju nakon nakon blagdana Duhova. Duhovi se obilježavaju 40 dana nakon Uskrsa. Uskrs je pomičan blagdan a zasnivan na lunarnom kalendaru. Uskrsni su se događaji Kristova života odvili u okvirima stare židovske Pashe. Židovi su slavili Pashu 14. dana mjeseca nisana. Bio je to sedmi mjesec židovskoga kalendara, a odgovara našem ožujku i travnju, s početkom proljeća. Koncil u Niceji godine 325. donosi opće pravilo za datum Uskrsa. Uskrs se otada slavi u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca koji prati proljetnu ravnodnevnicu, ekvinocij. Tako se Uskrs pomiče između 21. ožujka i 25. travnja. Otkad je Grgur XIV. godine 1528. reformirao kalendar, istočne crkve ostaju po julijanskom kalendaru. Jasno? – cirkus No19

Za sada to je to, obradio sam prvih pola godine, nadam se da nisam nešto preskočio.
- 05:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.04.2008.

MELODIJA – MUZIKA – GLAZBA

Prije par dana sam s neta skinuo cijelu dikografiju od Café del Mar-a i ne mogu je prestati slušati. Thievery Corporation dikografija mi se još skida, a u pripremi je još nekoliko autora i kompilacija za skidanje. Sve je to u redu, no poanta je da već imam preko 20G na hradu samo ambijentalne glazbe (o ostatku bolje da ne počnem pričati).

Glazba je inspiracija, pogotovo za mene. Sposoban sam sam sebi svjesno promijeniti raspoloženje puštajući si glazbu koja mi paše, odnosno, puštajući si glazbu kako bi se htio osjećati. Odličan primjer su soundtrackovi. Gotovo da se možeš stopiti sa likovima iz filma preslušavajući „njihove osjećaje“.

Muzika me motivira i inspirira na pisanje. Misli jednostavno izlaze kroz prste na tipkovnici. Teško je zadržati misao koliko brzo naviru.

No imam jedan, ok ipak malo više problema.
Prvo: umro mi iPod.
Drugo: onda sam si kupio neki jeftini Mp3 player od čak 2G, ali tek kada sam ga prvi puta preslušao shvatih i zašto je bio toliko jeftin – max 5 sati rada, pa ga ti opet puni (sada mi služi samo kao memorystick).
Treće: putne relacije gdje slušam glazbu su unutar pola sata, no još kada se sjednem na bicikl to se vrijeme drastično smanjuje. Doma uz ovaj kokošinjac od mojih baba s kojima živim je nemoguće doživjeti ikakvu glazbu.
Četvrto: i još onda da se sve to začinim, slučajno operem u mašini vrhunske iPodove slušalice zajedno sa majicom u kojoj su igrom slučaja ostale.
Što je sljedeće?

Glazba je lijek koji mi je uskračen.
- 11:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.02.2008.

VALENTINOVO


Ock, još jedan od onih blagdana kada …., ne znam kako da to više nazovem. Najjednostavnije, kada trošimo lovu uništa!

Sad samo da čujem da mi se neke babe žale. Recite da nije! Prva stvar, to je tako iskomercijaliziran blagdan da je ekipa zaboravila što zapravo znači i predstavlja. Još samo čekam da nađu neku ikonu kao što su izmislili djeda mraza (namjerno malim slovima).

To je dan zaljubljenih? Ne baš, drago moje svekoliko pučanstvo. To je dan voljenih. Znači, svi do kojih ti je stalo su u igri, a ne samo vaše simpatije, cure, dečki, žene, muževi. Tu su mama i tata, brat i sestra, baka i deda, nećaci, sestrične i bratići, ujaci i ujne, stričevi i stine, uži i širi krug familije, prijatelji i prijateljice, susjedi i učiteljica iz osnovne škole. Jeste li se njih sjetili!?

Znate li kako uopće ide priča o Valentinovu? Točnije o sv. Valentinu po kojem je taj dan dobio ime? Neki znaju, no evo vam malo potpuniji podaci:

Prema legendi, ime kršćanskog mučenika o čijem životu ima i nekih povijesno utemeljenih činjenica. Rimski svećenik i liječnik Valentin živio je u vrijeme proganjanja kršćana za vladavine cara Klaudija II Gothicusa koji je dao obezglaviti Valentina jer je potajce ženio vojnike (Klaudije je vjerovao da oženjeni vojnici će više htjeti biti doma i slabije ratovati od oneoženjenih), te je pokopan na Via Flaminia. Papa Julius I dao je da se izgradi bazilika na mjestu gdje je pokopan.

Drugi Valentin, talijanski biskup iz Terne, bio je mučenik, vjerojatno također u Rimu, i njegove relikvije su kasnije odnesene u Terni. Današnji istraživači se uglavnom slažu da je najvjerojatnije riječ o dvije različite verzije života jednog te istog mučenika.

Dam se kladiti da večina vas nije znala ni pola ovoga. Iskreno nisam ni ja dok se nima malo bolje raspitao. Nisam protiv blagdana, ali mislim, točnije znam da je većina nas smetnula s uma onu pravu priću oko čega se sve ovo vrti. Sjetite se i ostalih, ali ne ispraznim kupovanjem darova. Katkada je dovoljan jedan telefonski poziv. Dovoljno je da im date do znanja da vam je stalo. I to je cijela mudrost.

Ok, odmah da priznam, curi sam kupio nekakva srčeka – sudite mi!
- 14:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 12.02.2008.

ČETVRT STOLJEĆA U GUZICI


Prije kojih četvrt stoljeća, na ovaj svijet došlo jedno divno, plemenito, inteligentno, duhovito i šarmantno biće, komunikativan, naočit, vrijedan, odgovoran i osjećajan čovjek, drug, brat, rame za plakanje, vrhunski ljubavnik, ukratko – the faca...

Istog tog dana okotilo se stvorenje sumljiva podrijetla i još sumljivijih namjera, previsokog ega, sirov, izdržljiv iako tako ne izgleda, vuk samotnjak, zvijer zasebna kova, pomalo lud od zaziranja na „normalne“ ljude sa prevelikim unutrašnjim svijetom.

Jedan od njih sam ja.


Rezime:
- tko sam, što sam, što sam došao i što radim? – Uf! Aj me pitajte za jedno pet godina jer je sada odgovor toliko komplicirano za napisati.

Da mi je netko rekao da ću biti tu gdje jesam još u srednjoj, nasmijao bi mu se u facu i reko da polakše cucla tu pivu. Zrel sam za penziju. Već godinama mi je tempo prebrz i na kraju nastanu kobne posljedice na ključnim stvarima. A vjerujte, dosta mi je ispravljanja krivih Drina.

Evo me opet, samo se žalim. Iskreno samo na ovim postovima, inače nisam toliko čangrizav. No definitivno uživam u životu. Kako se kaže, ugrizo sam vraga za muda i sada uživam u nekim stvarima. Čak imam jednu malu plavušu koja me naučila trpiti i sada se naziva mojom curom (dobro, i ja ju katkada tak zovem) – i to već dvije godine.

Jedina stvar koju moram vratiti je kondicija, to mi fali a i gadno mi se odrazilo na zdravlje. Fali mi još malo snage da dovršim to školovanje, pa da se odem živcirati negdje drugdje tražeći posao ili na samome poslu. Vidjet ćemo.

Dosta tipkanja, idem nešto konrevetno raditi, obveze me zoveju. Do skorog (nadam se) tipkanja.
- 02:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 02.02.2008.

MANJAK VREMENA ILI TI O BOLEŠTINAMA


Evo napokon sam našao vremena za tipkanje. Zadnja dva mjeseca su bila u prilično velikoj gužvi. Zapravo, gužava još uvijek traje, no kako sam osuđen na sjedenje doma, uspio sam naći vremena za svoj napušteni blog.

Fax je je bio u apsolutnoj gužvi, no i dalje sam u zaostatku sa par seminara. Posao/škola odlično. Poslujemo točno onako kako sam očekivao. Ljubav, sve ko po loju (koji izraz). Zdravlje koma!

Otkada nemam vremena za bilo kakvu rekreaciju, a time najviše mislim na bazen, imunitet mi je doslovno nestao. Novu godinu sam dočekao na zahodu, ali ne zbog cuge, već sam pokupio negdje usranu crijevnu virozu. Tim putem sam si usrao doček, ali i mojoj maloj Ru. Skidala mi je temparaturu hladnim oblozima. Hvala joj na tome, no žao mi je što sam joj upropastio doček.

Mjesec dana poslije, sjedim za tipkovnicom, sa prokletom gripetinom. Jeah! No, to nije sve! Sa prijateljem sam organizirao put u Veneciju na Karneval. Kad? SAD! Svi moji su otišli na put, doj ja tu sam trunem doma. Definitivno imam odličan osječaj za tempirati boleštinu sa ključnim događajima.

Moram hitno na bazen. To nije stvar izbora. Uz sve to, morao bih i skinuti ovu škembu što mi je počela rasti. Da je bar od pive ili klope, ne to je od nekretanja! Sram me je. Nekada sam mogao raditi 200 sklekova (bez zajebancije – istina dok sam trnirao), a danas dotrčim do tramvaja i ljudi zovu hitnu kako izgledam i spajaju me na respirator. Tragedija.

Stvarno imam previše obveza, a i njih ne uspijevam sve na vrijeme ispuniti. Sam da završim taj fax, pa ću si moći bolje rasporediti vrijeme. Što je to još godinu i pol.

Fali mi slobodnoga vremena. Htio bih se naspavati. Ujutro probuditi i zležavati znajući da nemam ikakve obveze. Fali mi da se ustanem i da ne znam koji je dan i baš me briga za to. Uf, kako mi to fali.
- 12:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.01.2008.

VRIJEME


Tik - tak, tik - tak, to je sve što mogu za sada priuštit.....
- 23:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 11.12.2007.

PLES PRSTIJU


Sjedim ispred monitora. Prsti su mi oslonjeni o tipkovnicu i stoje. Gledam raspored slova u tri reda, promatram izgled tipke te oblik i izgled slova nacrtanog nanj. Crne tipke, bijela slova. Moji prsti odmaraju na njima. Dovoljno je pritisnuti jednu od tipaka i sama priča počinje. Svi misle da je komplicirano, no u biti nije. Slovo M – m, možda, možda bih mogao, možda bih mogao započeti priču sa... – i tako polako sve kreće, smo treba htjeti i jednostavno probati.

Koja je danas moja priča? Ne znam. Skrivena je u prstima. Sve su moje priče skrivene u prstima. Uvijek oni otplešu svoj ples po onim već navedenim crnim tipkama sa bijelim slovima, dok sam ja tu gotovo pasivan. Kao da sam ovdje samo zato što moram, jer su oni samo dio mene. Kasnije kada čitam koje su otiske ostavili njihovi plesni koraci, često se ugodno iznenadim.

Ne smijete previše misliti dok su prsti na tipkovnici. Pustite da oni sami rade, da vaše misli teku kroz njih. No, što se više naprežete u razmišljanju, to se više napinjete, nagomilavate, gušite prirodni tok misli, dok ne stvorite zid gdje sve zapne.

Koliko vidim, današnja priča je o plesu prstiju i njihovom specijalno napravljenom podiju koji bilježi njihov svaki plesni korak, figuru, koreografiju,... Ako je ples dobro izveden, nastaju prekrasne priče, a ako nije, jednostavno nećete moći pročitati.

Dosta ovakvog plesa za večeras. Sada je vrijeme da pokušam otplesati na jednu zadanu temu (za fax).
- 01:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 06.11.2007.

CIRKUS ILI TI O BLAGDANIMA


Prošao je jedan od zadnjih produženih vikenda ove godine. Znamo mi to lijepo skrpati, a li iskreno to je tako rijetko da stvarno dobro dođe, da malo ljudi ispadnu iz posla, da ubiju monotonu svakodnevicu.

Dakle ovim redom: Halloween, Svi Sveti, Dušni dan, pa onda dolazi Martinje, pa sveti Nikola, te Božić i Nova godina.

Nabrojao sam ove koji su upravo prošli te nekoliko koji slijede. Ajde iskreno, koliko stvarno znate o njima? Po njima sam stavio linkove na Wikipediju i još neke stranice koje imaju informacije o čemu se tu zapravo radi.

Interesantno da svatko te blagdane/praznike/sjećanja tumači na svoj način. Jedan od zanimljivih primjera je kako smo tek u zadnjih par godina počeli spominjati (ne doslovno slaviti) Halloween. U tih par godina svaki puta kada se približimo tom datumu, slušam kako se jedna institucija poznata pod imenom crkva, pizdi kako smo preuzeli amerikanizirani blagdan. Ha???

I da jesmo, kakve to ima veze sa njima? Pa ne idem se moliti ili paliti svijeću "svetom Hallowenu" u crkvu! Gotovo cijeli svijet "slavi" taj dan (točnije večer jer se čeka noć da mrtvi izađu), no oni se sjete uvijek nešto gunđati na to. Fora u cijeloj priči je da je to bio poganski blagdan, što se instituciji nikako nije sviđalo, pa su oni naknadno izmislili blagdan "Svih Svetih". Tako da se oni u biti bore još tamo od devetog stoljeća za tu jednu noć. Super. Baš im ide. – Cirkus No1.

Dušnog dana se rijetko tko sjeti. Samo naši stari doma zapale svijeću, no većina nas mladih nema pojma što točno oni to rade. U biti to je produžetak na prethodni blagdan samo što je ovaj dan posvećen onima koji su za života puno vjerovali (spomen svih vjernih mrtvih) ili ti ga bili "bolji". Dajte molim vas – Cirkus No2.

E sada ovaj dio mi stvarno ide na živce. Dan nakon završetka Svih svetih, kada se otvore dućani, ulazim u trgovinu a tamo me dočeka okićena jelka i tona Božićnih ukrasa te popratnog sadržaja. Dva mjeseca prije oni bombardiraju populaciju sa kupovnom potrebom. Ne znam za vas, ali ja se sjećam kada sam bio mali, da smo brojali dane do kićenja bora. Tek onda su bili prvi ukrasi, šarenilo, miris kolača i odlične klope u zraku, osmjesi razvučeni po licima, masovna euforija iščekivanja. A danas, kako mogu imati taj osjećaj kada dva mjeseca prije mi guraju pod nos ono što sam nekada tako dugo iščekivao. Pa sam Božić nam prođe a da ga skoro ne primijetim, osjetim, doživim. Izgubi se u uzburkanom moru oglašavanja. Za poklon dobivam najčešće glavobolje i migrene od prevelikih očekivanja i još većih razočaranja – Cirkus No4.

Onda dolazi Mrtinje. E povijest tog blagdana nisam ni ja znao, no opet ima veze sa poganstvom. Koliko sam upoznat sa slučajem, prihvaćen je samo na našem području. Gore imate link na priču, pa si pročitajte. A moj komentar na to je: lik je legenda! – Cirkus No5.

Ajmo dalje. Sveti Nikola! Mislim da je on jedini (koliko-toliko) "normalan" ostao u ovome razdoblju. Zaštitnik male djece i pomoraca. Jedina priča i problem je u tome što ga je jedna velika korporacija "posudila" za svoj logo (cocacola), te su ga malo doradili i nametnuli nam "djeda Mraza, Božićnjaka", ma nekog debeljka sa crvenim kostimom i snježno bijelom bradom, tako da je sam Nikola lagano pao u sjeno onoga debeljka. Što više reći o tome nego – Cirkus No6.

Sljedeći je Božić. Najveći kršćanski blagdan. Ok, njega izvorno nisu uspjeli iskvariti. No koliki je show oko njega, to je druga priča. Već sam spomenuo kako su ubili samo njegovo iščekivanje, a što je sa proslavom? Generalna ideja i tradicija je da se dočeka i proslavi u krugu familije na polnoćki. A što se zapravo događa: svaka birtija ("koja drži do sebe") će imati party. Većina će uz litre i litre alkohola dočekati ponoć (a neki i neće), međusobno se izljubit i nastaviti piti. Skoro zaboravih spomenuti da će u ponoć ispucati ostatak dedine municije iz prvog svjetskog. Sa sljedeću godinu prelaze na drugi svjetski a u zalihama je i tatin arsenal i zadnjega rata. To je Božić! Nek se čuje! – Cirkus No7.

I za kraj je ostala Nova godina. A što da tu kažem? Ona je po prirodi cirkus. Cirkus na svjetskoj razini. U prijevodu to je najobičniji tulum povodom mijenja datuma. Jeah! Najbolji tulumi koje sam doživio su bili oni spontani sa malom ekipom. A ovo veliko forsirano čudo na koje ću potrošiti brdo love, vremena i živaca sa prevelikim očekivanjima koja će se na kraju (opet) iznevjeriti. Odmah u startu izgubim volju. No ima i dobrih stvari u toj priči. Na TVu puštaju dobre filmove, ima još klope od Božića (ali se još i napeklo) te vatromet na svakom ćošku. Možda će te misliti kako sam bezveze, no gledaj to ovako: imaš komada pokraj sebe ili malo društvo od svega vas par (max četiri para), potrošiš u vrh glave 50tak kn na cugu koju ćeš dofurati, poneseš nešto od doma po dogovoru (francusku), obučeš se ležerno, na toplom si, lišen si toksičnih budala i još prespavaš tamo gdje slavite. Di ćeš bolje? Bolje nego da se probudiš sa glavom veličine lubenice koja pulsira kod nekoga koga vidiš prvi puta u životu ili još gore, probudiš se na hitnoj sa cijevi zabodenom duboko u tvoj želudac koja ispumpava sadržaj tvog konzumiranja te večeri. Hm, da – cirkus No8.

To je za sada o cirkusima, ali ima ih još puno, no o tome nekom drugom prilikom.
- 06:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 03.11.2007.

E-mail iz prošlosti


Ne znam jeste li vidjeli ovu stranicu "futureme"?

Otprilike svakih pola godine naletim na tu stranicu i svaki puta si pošaljem mail te svaki puta zaboravim kada sam si poslao. Jučer sam si poslao da mi stigne za ravno godinu dana.

I tako sam sebe ispozdravljao, ekipu oko sebe, naveo sam sve što mi je trenutno palo na pamet što se u tom trenutku događalo, pa skoro do detalja što sam jeo.

Zašto? – Zašto ne?! Mislim da je zgodna stvar se tako ugodno iznenaditi. Probajte!
- 11:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 31.10.2007.

RELIGIJA I VJERA - ŠTURA POVIJEST

Ovaj tekst je bio potaknut jednim predavanjem o religijama. Slušajući spektar teza, prije bi ih povezao sa nebulozama, odlučio sam u kratko napisati kako ja vidim da je cijela priča krenula.


Dakle ovako:

Trenutak prije nego smo običnu granu počeli primjenjivati kao toljagu, postali smo svjesni sami sebe. Strah za našu egzistenciju i postojanje pretvorio nas je u prilično agresivnu vrstu. Razvili smo inteligenciju sa kojom smo uspjeli spriječiti ili u potpunosti odstraniti naše svakodnevne nedaće. No jednu prepreku nikada nismo uspjeli priječi što nas i dan danas fascinira – prirodna smrt ili ti sam životni vijek.

Mnogi su shvatili da je taj "nedostatak" nepremostiv pa su se počeli tješit pričama o drugome svijetu i/ili reinkarnaciji. Po europskim pećinama se još uvijek mogu vidjeti oslikane stijene s motivima iz nekadašnjeg stvarnoga života. Vjeruje se da su to crtali da bi pridobili naklonost duhova (što od svojih predaka, što od životinja).

Kako se civilizacija razvijala tako su otkrivali nove pojave, stvari i pomagala. Tako su duhovi i božanstva u početku bili elementarni (zemlja, voda, nebo i vatra), a kasnije su počeli pripisivati i nekim ljudskim osobinama, karakteristikama i djelima (rat, mira, ljepota, lov, vino,…).

Tada je i uveden pojam božanstvo – nešto vrhovno, nepoznato, nedostižno, neshvatljivo za nas "male" ljude. To su neki prepoznali kao unosan posao te su počeli stvarati i graditi institucije kao "konzulat" tih bogova na zemlji, koje su zahtijevale zastrašivanjem određene žrtve, doprinose i milodare radi naklonosti bogova od čega su i oni sami imali debelu korist. Najpoznatije primjere imaju Grčka i Rimska civilizacija. Sa vremenom njihovi bogovi su poprimili previše ljudskih karakteristika (ljubav, mržnja, osveta, ljubomora,…) što je ljudima bilo previše, te je lagano ta priča počela prelaziti u praznovjerja, a kasnije se pretvorila samo u zgodnu legendu. Pogledajmo realno, tko bi mogao zapamtiti sve te bogove i pridonijeti svima njima žrtve?

Paralelno sa time, jedna pustinjska i siromašna civilizacija se dosjetila srezati viškove, te su stvorili jednu vrhunsku "osobu" kojoj su mogli pridodati sve objašnjivo i neobjašnjivo (čudni su putovi gospodnji). Ta rasa je zbog toga dugo patila, no na kraju njihov primjer se počeo koristiti i u ostatku svijeta. Iz njihove religije su se stvorile još dvije velike: kršćanstvo i islam. A oni su postali jedna od najbogatijih nacija na svijetu.

Danas postoji nekoliko velikih religija, no to ne sprječava da svako malo nastane još koja (vjera u Elvisa, vjera u Silu i još kojekakva nama sada nebuloze – tko zna u što to može prerasti).

U ljudskoj prirodi je da u nešto vjeruju. To nešto nam je potrebno da nas tjera dalje. Na taj način smo se razvili i opstali. Čak i sa današnjom modernom znanošću koja je lagano poljuljala temelje svih religijskih priča, vjera i dalje stoji i jako teško da će ju netko uspjeti srušiti.
- 10:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.10.2007.

NOVA ŠKOLA, NAŠA ŠKOLA

Sve manje vremena ima za tipkanje, a fali mi. Cijeli splet novih događaja mi ne da previše slobodnog vremena. No to sam i očekivao. Nije lako biti predsjednik. :)

Dakle, otvorio sam svoju školu. Napokon sam svoj čovjek, radim za sebe. Možda sam zagrizao preveliki komad kolača, no vjerujem da sam sposoban voditi. Nisam sam, to je najvažnije. Imam podpredsjenika i tajnicu te jednu za sada samo počasnu članicu kao veliku ispomoć u svemu. Sve su ovo samo titule, na stranu sa njima. Mi smo prvenstveno ekipa, tim, društvo, prijatelji.

No nije to sve. Ima nas još. Postoji i još jedan dio društva s kojima radimo, stvaramo i nastupamo. Svi smo mi zajedno krenuli, počeli i svi oni zajedno su mi bili veliki poticaj da se ovo stvori. Unatoč svim našim svađama, jako sam im zahvalan na svemu i namjeravam sve pomalo uključivati u izgrađivanje škole, naše škole.

Uspjeli smo od hobija napraviti posao i jako sam ponosan na to. I dalje se odnosimo prema poslu kao hobiju, guštu, nešto što volimo i to je ono najvažnije što nas sve vodi.

Ne očekujem ne znam kakvu zaradu od cijele priče. Naravno da ona postoji, ali sav profit koji se okreće, ostaje isključivo u poslu. Sama ideja je bila pokrenuti nešto, ponuditi nešto novo, drugačiji pristup jednoj kulturi. Mislim da smo uspjeli.

Svratite, pogledajte, probajte, vjerojatno će vam se svidjeti.

- 10:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>